Duboko sam uvjerena....
ponedjeljak, 03.08.2009.
U potpunosti sam uvjerena da bi cijeli svijet bio jedno predivno mjesto poput Disneylanda samo kad bih ja bila drugačija.
Barem moj svijet, ili svijet meni bliskih osoba.
Sve bi bilo šareno, umotano u celofane, dijelila bi se votka ili lizalice – po potrebi; sve začinjeno s osmjesima, sve začinjeno iskričavom vedrinom šarenica...
U potpunosti sam sigurna da bih samoj sebi bila privlačna samo kad bih imala malo manje mozga. Okej serem; puno manje mozga.
Pokušala sam učiniti nešto po tom pitanju.
Jedno vrijeme sam počela raditi na projektu; Ona se smije i smiješi.
I smijala sam se i smiješila svakome, svakoga dana uz birane riječi koje su zvučale poput predivno ili prekrasno. "Moje dijete je danas, zamislite samo, uzelo kvačice za veš i s njima napravilo kućicu! Je li vi to sebi možete pojmiti?! A ima samo 14 mjeseci! - Kako predivno i prekrasno" - da nisam imala uši; smijala bih se oko glave. Naravno, moj mozak je slao drugačije impulse i podražaje; for gad sejk i te pomahnitale matere! Uopće, ali uopće ne postoji sumnja da bih se i najmanje začudila kad bi mi jedna od wonder majki došla i izjavila kako njeno malo dojenče čita Karamazove prije spavanja. – Naravno. I to je prekrasno.
Faza Ona se smiješi i govori lijepe riječi propala je u katastrofalnom stilu – unaprijed je bila osuđena na propast. Sada se samo smiješim. Iz nekog osjećaja, da ako ću se dugo smiješiti i hiniti kako je sve omotano u šarene listove papira – onda ću i sama početi vjerovati u to. Prekrasno i predivno – više ne upotrebljavam. Osim ako nije u pitanju sarkazam i ironija.
Nakon toga sam odlučila lobotomizirati samu sebe jeftinim pjesmuljcima. Ma tko kaže da ja to ne mogu?! Mogu; naravno da mogu. Uostalom, kad si vani s frendovima i smiješ se i zabavljaš i piješ 'ko zna koju rundu onda niti Jole više nije Jole – uostalom briga te što gudi sa zvučnika. Međutim, nakon mamurluka ostajala je urođena potreba za Reom, Dylanom, Cohenom... A sive stanice su se valjda obnavljale.. – nadam se...
Duboko sam uvjerena kako bi svijet bio lakše mjesto za živjeti na njemu kad bih bila prilagodljiva. Kad bi mi neke norme ponašanja bile onako.. Nešto poput zanemarive.
Kad me ne bi previše dirala svjetska ekonomska situacija, državna ekonomska situacija, premijer, vlada, novac, porez, plaća, izrabljivanje djece tamo negdje, istrebljenje Indijanaca i Židova, ratovi, Srebrenica, branitelji, Afrika, glad, bolesti.. Sve stvari na koje ne mogu utjecati ama baš nikako. Ali sve te stvari utječu na mene. I to jako. I ja sam duboko uvjerena kad bih samo malo manje bila osjetljiva na njih i kad bih se samo malo šire smiješila da bih mogla živjeti u ovom svijetu kao samo još jedan od stanovnika kojem su najveće životne brige kad će doma s posla, što će kuhati i zašto peglati na + 30.
Onda bih valjda postala i sama sebi privlačnijom.
Evo; do nedavno sam mislila da sam debelo prase koje se kotrlja.
Ali napredujem; sad samo mislim da sam prase.
Ali sam, naravno, otkrila svoje druge tjelesne mane.
Recimo imam veliki nos. Zapravo nemam kad se pogledam u ogledalo, ali na fotografijama – brate mili osjećam se kao Lassie... Jednaka je stvar s prstima. Imam osjećaj da su beskrajno debeli.
Zar će to uvijek biti tako?! Taman kad se uvjerim kako mi lijepo stoji broj 36 i kad sa osmijehom na licu mogu biti ponosna svoj izgled; moje u glavi debele ruke zamijene debeli prsti, moje koturanje zamijeni moj nos?!
Ne, ne oslikavam tanjure....
Nažalost; ali mogla bih početi ako uhvatim vremena.
Pišem, pisuckam, piskaram – nemam pojma kojeg li to kurca vrijedi....
Još manje od 30 dana do novog sudbonosnog da ...
Pročitala sam i pronašla jednu studiju gdje se navodno svakih (ako se dobro sjećam) četiri mjeseca treba gladovati četiri dana... Sve vrste pića su dozvoljene – samo ne smije postojati vilica, nož, zubi i kosanje hrane... Navodno tijelo treći dan počinje izlučivati ogromne količine endrofina, a mozak postaje budan, pametniji, kreativniji... Navodno četvrtog dana nastaju najbolja umjetnička djela. Sklapaju se najbolji poslovi...
Ne znam; iskušati ću.
Prvi puta, prošli tjedan, nisam imala prevelike volje – mučile su me druge stvari...
A onda sam sjela i popričala sama sa sobom i shvatila da će mene zapravo uvijek nešto mučiti pa ako ću čekati povoljni trenutak prazne linije – a bome ću ga se načekati.
Tako da sam odustala nakon dana i pol...
Sada idem ispočetka...
Idem provjeriti teoriju... Imam volju. Bože mene – ako išta imam – onda je to volja.
Ako do četvrtka pronađem odgovarajući tanjur – oslikat ću ga...
Ili odgovarajući papir – ispisati ću ga...
....
It's all make believe, isn't it?
ponedjeljak, 20.07.2009.
Pronaći ću hobi koji veze sa pisanjem neće imati.
Izbaciti ću sve knjige jednim velikim unajmljenim buldožerom – sve na cestu, van, spaliti kao u kvaki 22 – nabaviti ću ti šljem da ti pepeo ne pada po glavi; samo ću te natjerati da istrčiš gol – one uniforme djeluju mi previše jeftino, so pase, već viđeno, kao kod kapetana Kirka, a u mojem svijetu nema planeta, nema Zemlje i Voyager neće boldly go where no man has gone before - u vražju mater ako ne i onu s božje strane.
Moj hobi neće imati veze s vezenjem – ja se bojim krvi, bila bih loš narkoman tvrdim to cijeloga života, igle me podsjećaju na smrt, smrti se bojim – ne, ne, ne, ne...
Da...
Oslikavati ću tanjure baš kao Norma.
One jeftine iz Peveca, one skupe, koje ću dobiti na poklon.
Uzeti ću šarene boje i oslikavati tanjure buljeći kroz prozor. Tako je.
Biti će tu pasa, cvijeća, trave, drveća, proljeća i šuma. Možda neka koliba i obavezno ljubičasti kauč kojeg nikada neću posjedovati ispred predivnog kamina u kojem će pucketati vatra – kojeg također neću nikada posjedovati.
Jer sam lijena guzica i jer mi se ne da zajebavati s drvima, dizati ranije zbog pepela – pepeo me podsjeća na Ppeljugu, Pepeljuga na slikovnice, slikovnice na šljokice, šljokice me bodu u oči, u dušu, vode do potpetica cipela u ormaru, my precious – to ne dam – knjige uzmite, cipele pogledajte, ostavite, zatvorite vrata za sobom, zaključajte ih i vratite mi ključ – hvala vam lijepo.
Neki ljudi nikad nisu znali voljeti – prva misao koja mi je pala na pamet dok sam naizgled nehajno buljila u sijedi potiljak ispred sebe na šalteru broj 2 lokalnog poštanskog ureda.
Gotovo jednako visoka; moje predivne bijele gladijatorice, dovoljno mršava, dovoljno izblajhana, s crvenim lakom za nokte, našminkanih očiju – ne možeš mi ništa.
Srce mi se steže, puls samo neznatno divlja, nehajno opipam mobitel u uskim hlačama – koji je ono broj (?!) – ma popuši mi, ja više ne bježim od nikoga, ne možeš mi ništa.
- Izvolite?!- pita nasmiješena žena u žutoj košulji.
- Poštu za ormarić broj...-
Osjećam da me čuo, ne gledam ga. Poželim mu pokazati srednjaka ali ja sam pristojna djevojka, pristalog izgleda, uostalom upravo to, i jedino baš to, je njemu pljuska posred lica.
Uzimam pakete, cvrkućem zahvalu nekom idiotu koji mi otvara staklena vrata buljeći mi u dupe, balansiram s paketima preko ceste, razmišljam o Peri K.
Pero K. bi ovu priču zapisao tako jednostavno.
Bio sam u pošti, bio je moj stari, jebo mu pas mater, podigao sam pakete, otišao na posao i smišljao slogane za komitete i gdje ću ovoga poslijepodneva držati govore sa crvenim karanfilom u zapučku. Ali Pero K. je živio u nekim drugim vremenima – karanfili me podsjećaju na sprovode, sprovodi na partijske sastanke, partijski sastanci na politiku, politika na čir na želucu.
Ili psycho; otišao sam na poštu, smijao sam se, sve su mi žene za šalterima izgledale kao stare ofucane babetine u borosanama – kladim se da niti noge nisu obrijale, a kamo li pi*ku, nasmijao sam se svakoj od njih mjerkajući tipa s leđa, pogledao svoj blackbarry – u 21h imam ševu s Amandom, do tada stignem lijepo, polako i kirurški čisto nabiti jaja ovom tipu u usta. Od te pomisli mi se dignuo no, nažalost Đurđica iz šaltera broj 5 je to krivo protumačila što je rezultiralo totalnim padom mog erektivnog st(r)anja.
Norma je bila problem.
Imala je taj problem.
Više problema. Serijski spojene probleme u veliki lanac sranja i problema.
Marilyn je bila proljetni praznik. Svečanost. Lampa. Seoski lunapark. Neki ljudi pričaju idiotarije a ti šutiš opčinjen slušajući ih kao da će upravo izreći tajnu svih tajni. Neki ljude šute a ti opčinjeno buljiš u tu šutnju, sad, sad, sad će prošaptati nešto bitno, nešto što mi treba, nešto jako važno.... A netko se samo smije i cijeli svijet se smije skupa s njim i cijeli svijet izgleda kao velika šarena lizalica umočena u pelin, i sve fontane ovog svijeta čine se poput morskih žalova (a ja more nikada nisam pretjerano voljela) svi parkovi čine se poput obronaka Zagorja, sve plave kutije na šinjama; kao pokretne kućice od šećerne glazure u kojima plave djevojke u rozim haljinama s dijamantima na ušima govore: uđite, poslužite se dok vam nude ledenu čašu dupkom punu Finlandia vodke – baš one koju najviše volim, s malo limuna i pogledom na osmijeh...
Možda bi to trebao biti moj novi hobi.
Da, da, da, da...
Naučiti se smijati!
Oh Miss Celie, I feels like singing!
Kad si šupak od čovjeka
petak, 17.07.2009.
Kad si žena koja posjeduju maternicu, imaš dva jajnika (koja, iskreno se nadam, rade kako spada), nosiš lažne bisere i križinu oko vrata težine i veličine – da bi prodajom iste mogla nahraniti pola pučke kuhinje kraj Branimir centra; (nitko ne smije zaboraviti da si ti VELIKA vjernica, da je Bog tvoja ljubav i da je "Vjera u Boga i seljačka sloga" blablabla ) a zoveš se Mirjana Petir – onda si u kurcu, pardon, kurca dugo nisi vidjela pa si nadrkana stara oštrokonđa – ne, ne stoje ti ti biseri, izgledaš kao stara nadrkana isfrustrirana babetina.
Da sam muško niti ja ti ne bih dala da mi vidiš kurac. 
Kad si žena koja također posjeduje maternicu, u vlasništvu ima veeeeliki stan iz kojeg je izgonjen neki tamo oficir JNA da bi se iz podrumskog stančeka preselila na potonju lokaciju, takaj nosiš lažne bisere, jebeno loše kostime i šešire gore od one deve Camille (a to je jebački teško nadmašiti
), rodila si si sina, pazi sad licemjerne premijerke – gdje ti je muž?! Ha?! – i podržiš, predložiš i usvojiš OVAKAV DISKRIMINIRAJUĆI ZAKON O UMJETNOJ OPLODNJI – onda si šupak od žene.
S lošim šeširom.
Kad si ministar zdravstva, veliki vjernik koji je do prije par godina u državnoj bolnici obavljao legalne abortuse mladim i nespremnim ženama; sve dok savjest nije stisla šupak a gospon sa slinom s donje usne otišao na prvu misu, kleknuo – što kleknuo – padao ničice pred bijele halje od sirove svile, zlatnog prstenja i rukom rađenih i obrađenih govornica sa kipovima koji bi brate mili nahranili svu sirotinju koja zalazi u lokalni Caritas (samo ne onaj kod Brajše for gad sejk) – a par godina nakon toga predlažeš zakon u kojem na umjetnu oplodnju NEMAJU pravo parovi u izvanbračnoj zajednici; (ali prođe amandman, fala ti Budo s nebesa) onda je to znak da Bog ipak postoji, a da ste vi gospon Milinović – šupak od čovjeka.
Licemjerni šupak od čovjeka.
To vam je zato kaj ste prestali pušiti pa se sad nadrkavate nad narodom.
Ili vas jebu plaćanja / neplaćanja onih participacija – medicinske sestre vas ne vole – pa nisu tajnice jebote; gdje ćeš dezinficirati ruke nakon svake pikice dok brojiš lovu koju ti je baka Mara jedva skucala od svoje penzije od 1800 kuna – ali baku Maru boli kičma i mora na injekciju – šupak od čovjeka, gospodine. Šupak – od - čovjeka.
Ako Hebrang pobijedi na predsjedničkim izborima selim se u Turkemenstan.
Jebo me pas!
